Đuro Baglivi

Claude Duflos: Đuro Baglivi, Rim, 1703. (reprodukcija grafike, muzeografsko pomagalo, detalj)
Hrvatski muzej medicine i farmacije, inv. br. HMMF-302

Đuro Baglivi (pravo prezime Armeno), hrvatski liječnik (Dubrovnik, 8. IX. 1668. – Rim, 17. VI. 1707.). Rano je ostao bez roditelja. Školovali su ga dubrovački isusovci, na čiju ga je preporuku 1684. posinio P. A. Baglivi, liječnik u Lecceu u Apuliji. Medicinu studirao u Napulju, promoviran 1688. u Salernu. Učenik i suradnik M. Malpighija u Bologni. Od 1692. u Rimu papinski liječnik te profesor anatomije (od 1696.) i teoretske medicine (od 1701.) na sveučilištu Sapienza. U svom djelu O medicinskoj praksi (De praxi medica, 1696.) prikazao metode i zadaće kliničke medicine upozorivši na važnost kliničkog proučavanja simptoma, anatomskih sekcija, mikroskopskih istraživanja i fizioloških pokusa mjesto ispraznih filozofskih spekulacija onoga doba. U djelu O zdravome i bolesnome motoričkom vlaknu (De fibra motrice et morbosa, 1700.) tumačio je da je sjedište fizioloških i patoloških zbivanja u vlaknima pa se tako svrstao u začetnike tzv. fibrilarne patologije. Kao jedan od najistaknutijih predstavnika ijatrofizike najdosljednije primijenio zakone mehanike u tumačenju fizioloških procesa. Bio je jedan od najvećih medicinskih autoriteta svojega doba, a njegova su djela, tiskana na više jezika, imala velik utjecaj na europske kliničare XVIII. stoljeća. Unatoč svjetskoj slavi, uvijek je s ponosom isticao svoje dubrovačko podrijetlo. Prvi u Hrvata upotrijebio naziv musaeum za prostor u kojem je držao svoju numizmatičku zbirku.