Izdvojena događanja u Muzeju

Na današnji dan…

1922 Rođen Ivo Mlinarić, hrvatski liječnik (Vinkovci, 7. V. 1922. – Zagreb, 20. XII. 2010.). Gimnaziju završava u Bihaću, a Medicinski fakultet u Zagrebu 1947. godine. Aktivni sudionik Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata u zdravstvenoj službi. Pripravnički staž obavio je u Općoj bolnici ˝Braća Sabol˝ u Rijeci, a zatim radi kao kotarski liječnik u Delnicama i Fužinama, da bi specijalizaciju iz kirurgije započeo potkraj 1950. godine u Općoj bolnici u Zadru i završio u Općoj bolnici ˝Merkur˝ u Zagrebu i na Kirurškoj klinici KBC-a Rebro u Zagrebu, gdje polaže specijalistički ispit iz opće kirurgije 1956. godine. Od 1961. do 1965. godine radi kao predstojnik kirurške službe u Općoj bolnici Virovitica, gdje započinje gradnju kirurškog operacijskog trakta, a nakon dvije godine preuzima vodstvo kirurške službe u Općoj bolnici Bjelovar, gdje uvodi rad u eksperimentalnoj kirurgiji i započinje rad na doktorskoj disertaciji. Nakon toga zasniva stalni radni odnos sa Kirurškom klinikom Bolnice ˝Dr. Mladen Stojanović˝ (danas KBC Sestre milosrdnice) u Zagrebu. Doktorsku disertaciju brani na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1967. godine. Zvanje primarijusa dobiva 1968. godine. Usavršavao se u Stocholmu, Lundu, Parizu, Essenu, Hamburgu, Montrealu... Godine 1977. izabran je za naslovnoga redovnog profesora kirurgije Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

1924 Rođen Berislav Defilipis, hrvatski liječnik, specijalist higijene (Pašićevo, danas Zmajevo kraj Novog Sada, 7. V. 1924. — Zagreb, 17. V. 1985). Gimnaziju započeo u Novom Sadu, maturirao 1943. u Sušaku, a medicinu studirao u Zagrebu (1945.–52.). Godine 1953. zaposlio se u zagrebačkoj Stanici za hitnu pomoć (ravnatelj 1960.–1963.). Od 1963. do 1973. bio je sekretar Sekretarijata za zdravstvenu zaštitu i socijalnu politiku Zagreba te u to vrijeme završio postdiplomski studij iz javnog zdravstva u Školi narodnog zdravlja »Andrija Štampar«. Doktorsku tezu Hitna medicina i hitnomedicinska služba obranio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1970. Od 1973. do kraja života bio je glavni ravnatelj Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba, razvivši ga u prvorazrednu preventivnu zdravstvenu ustanovu. Od 1962. bio je predavač na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i od 1984. docent. Nasuprot tadašnjem poimanju hitne medicine kao zbroja hitnih intervencija u okvirima različitih specijalističkih medicinskih struka, bio je pokretač i nosilac koncepcije o hitnoj medicini kao samosvojnoj i cjelovitoj medicinskoj disciplini, što je tražilo posve nov model službe hitne medicinske pomoći (normiranje svojstava i opreme ambulantnog vozila te stanica hitne pomoći, izgradnja komunikacijskog sustava i funkcionalno povezivanje službe). U zagrebačkoj je Stanici hitne pomoći proveo organizacijske i strukturalne promjene, koje su postale prototip za službu hitne medicinske pomoći u drugim gradovima. Bio je osnivač i prvi predsjednik Gerontološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske (od 1984.) i predsjednik Jugoslavenskog društva za preventivnu medicinu (od 1980.).