Izdvojena događanja u Muzeju

Na današnji dan…

1878 Umro Carl Rokitansky, češki liječnik, patolog, humanist, filozof i liberalni političar (19. veljače 1804. – 23. srpnja 1878.). Studirao je na Sveučilištu u Pragu (1821.–1824.), a doktor znanosti medicine postao je 6. ožujka 1828. na Sveučilištu u Beču. Rokitansky je govorio da je osobno nadgledao 70.000 autopsija, osobno učinio 30.000, prosječno dvije na dan, sedam dana u tjednu, kroz 45 godina. Kao mladi profesor uvidio je mogućnost discipline patološke anatomije da pruži velik doprinos kliničkoj medicini u bolnicama, u dijagnostici i terapiji. Zajedno s Josefom Škodom i Ferdinandom Hebrom Rokitansky je uspostavio modernu bečku škole medicine, pomaknuvši shvaćanje medicine iz prirodoslovno-filozofskog predmeta u moderan znanstveno orijentirani predmet.

1903 Rođen Arpad Hahn, hrvatski liječnik, internist (Novakovec kraj Preloga, 23. srpnja 1903. — Rab, 12. rujna 1967.). U Zagrebu je završio gimnaziju 1923. i studij medicine 1929. godine. Specijalizaciju iz interne medicine započinje 1930. u Klinici za unutarnje bolesti u Zagrebu, nastavlja 1930.–31. u Kölnu i Freiburgu, a završava 1936. u Zagrebu. Ne mogavši dobiti stalno namještenje u struci, izdržavao se kao predstavnik farmaceutske industrije, a 1936. prihvaća mjesto asistenta u Centralnome rendgenološkom institutu zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. U proljeće 1941. otpušten je iz službe i upućen u Bosnu na suzbijanje endemskog sifilisa, 1942. radi kao rendgenolog u Mostaru. Odatle 1943. bježi u Dubrovnik, ali ga Talijani interniraju u logor na Rabu. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. pristupa partizanima kao upravitelj bolnice Daruvarskoga vojnog područja, potom kao predavač na višem sanitetskom tečaju pri Vrhovnom štabu te glavni terapeut u Sanitetskom odjeljenju Glavnog štaba Hrvatske. Nakon demobilizacije u ljeto 1945. izabran je za izvanrednog, a 1959. za redovitog profesora zagrebačkoga Medicinskog fakulteta u Klinici za unutarnje bolesti. Od 1945. prvi je suradnik i pomoćnik reaktiviranog predstojnika Klinike I. H. Botterija, a po njegovu umirovljenju 1951. postaje predstojnikom. Godine 1946. seli Internu kliniku u veći prostor na Rebru, modernizira je, okuplja suradnike i organizira njihovo usavršavanje te oživljuje znanstveno-istraživački rad. Unaprijedio je i nastavu te je njegovim zauzimanjem izgrađena središnja predavaonica na Rebru i povećana briga za standard studenata. Godine 1950. kao stipendist SZO-a boravi u skandinavskim zemljama i Švicarskoj. Na području interne medicine napose se bavio gastroenterologijom i hepatologijom, patofiziologijom i klinikom prehrane, dijetetikom te poremećajima metabolizma (posebice željeza i bakra), a na području rendgenologije hepatolijenografijom i biološkom kontrolom rendgenskog zračenja. Uvidjevši značenje talasoterapije, na Rabu je 1954. osnovao klinički odjel za talasoterapiju i rehabilitaciju.  Unaprijedio je ne samo Kliniku za unutarnje bolesti, već i struku, stvorivši zagrebačku internističku školu koja je pridonijela razvoju cjelokupne interne medicine u Hrvatskoj, a javnim djelovanjem našu zdravstvenu službu u cjelini. Nagrađen je 1967. Nagradom grada Zagreba za životno djelo.

1906 rođen Vladimir Prelog, hrvatski i švicarski kemičar (Sarajevo, 23. VII. 1906. – Zürich, 7. I. 1998.). Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Osijeku. Njegov osječki profesor Ivan Kuria oduševio ga je za kemiju, pa je Prelog uz njegovu pomoć već 1921. objavio svoj prvi znanstveni rad. Diplomu inženjera kemije stekao je 1928. na Tehničkoj visokoj školi u Pragu, gdje je 1929. i doktorirao kod uglednoga češkog kemičara Emila Votočeka. Nakon odsluženja vojnog roka u Tivtu vratio se u Prag i zaposlio kao voditelj proizvodnje rijetkih kemikalija tvrtke Gotharda J. Dřize, gdje se, od početka zainteresiran za kemiju prirodnih spojeva, usput bavio i istraživanjem alkaloida iz kore kininovca i objavio nekoliko radova. Na poziv Tehničkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prihvatio je 1935. mjesto docenta, preuzeo nastavu organske kemije za studente inženjerske kemije i postao predstojnikom Zavoda za organsku kemiju. Kako je na tom mjestu naslijedio profesora I. Mareka, koji se bavio organskom analizom, nije zatekao prikladne uvjete za rad na organskoj sintezi. Zato se za pomoć obratio maloj tvornici farmaceutskih proizvoda Kaštel (danas Pliva), u kojoj su ubrzo shvatili kolika bi mogla biti korist od suradnje s Prelogom. Sredstvima Kaštela na Fakultetu je bio uređen Zavod za organsku kemiju, a u tvornici izgrađen istraživački laboratorij, koji se poslije razvio u Plivin istraživački institut. Prelog se u svojem radu orijentirao na organsku sintetsku kemiju, tragajući za novim spojevima koji bi ponajprije bili temelj za proizvodnju lijekova, ali i bojila i dr. proizvoda. Ubrzo je s mlađim suradnicima i studentima započeo istraživanje kemije kinina i srodnih spojeva te proizvodnju streptazola, jednog od prvih komercijalnih sulfonilamida. Prvi je sa svojim doktorandom R. Seiwerthom sintetizirao adamantan, ugljikovodik vrlo stabilne policikličke strukture, izoliran iz moravske nafte. U sedam godina djelovanja u Zagrebu Prelogova je radna skupina objavila čak 48 znanstvenih radova. Rezultati tih istraživanja učinili su zagrebačku organsku kemiju poznatom u svijetu. God. 1941. bio je na Tehničkome fakultetu izabran u zvanje izvanrednoga profesora. Nakon izbijanja II. svjetskog rata i okupacije Hrvatske, zbog smanjenih mogućnosti za istraživački rad, prvo je otišao u Heidelberg kod njemačkog nobelovca R. Kuhna, a zatim je prihvatio poziv nobelovca L. Ružičke i otišao u Zürich, na Saveznu tehničku školu (ETH), gdje je od 1942. bio privatni docent, od 1947. izvanredni, a od 1950. redoviti profesor organske kemije, a 1957., nakon odlaska L. Ružičke u mirovinu, preuzeo je predstojništvo Laboratorija za organsku kemiju (1957.–65.). Središnje je mjesto njegova znanstvenog zanimanja bila stereokemija, a područje istraživanja bili su organski heterociklički spojevi, alkaloidi i antibiotici. Uveo je naziv kemijska topologija za područje stereokemije koje se bavi geometrijskim svojstvima likova koji predočuju trenutačnu topografiju molekule. U opću kemijsku terminologiju uveo je pojam kiralnosti, geometrijskoga svojstva koje uzrokuje optičku aktivnost kemijskih spojeva. Pridonio je objašnjenju strukture steroida, triterpena, kinina, strihnina, solanina i dr. alkaloida, posebno stereokemiji srednjih prstena i steroidnih hormona. Proučavao je odnos strukture i reaktivnosti organskih spojeva. Sustavnim studijem asimetrične sinteze došao je do empirijskoga pravila koje određuje konformacijske odnose reaktanata i produkata (Prelogovo pravilo). Radi boljega razumijevanja enantioselekcije u enzimima, istraživao je kiralnu katalizu i mikrobiološku redukciju. Njegovi su radovi znatno pridonijeli boljemu razumijevanju enzimskih reakcija. S Robertom S. Cahnom i Christopherom K. Ingoldom razradio je postupke klasifikacije i specifikacije prostorne građe kiralnih molekula, formulirajući (1966.) Cahn-Ingold-Prelogova pravila, koja se danas općenito primjenjuju u organskoj stereokemiji. U suradnji s industrijom bavio se određivanjem strukture mikrobnih antimetabolita i antibiotika. Iako umirovljen (1976.), nastavio je istraživanja u području stereokemije. I nadalje je surađivao s Plivom. Odgojio je mnoge naraštaje kemičara, u svoj laboratorij pozivao je na usavršavanje organske kemičare iz Plive, Sveučilišta i Instituta »Ruđer Bošković«, pa su iz njegove škole proizišli mnogi poznati hrvatski i svjetski kemijski stručnjaci. Njegov opus obuhvaća više od 400 znanstvenih radova. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, a kruna je svemu Nobelova nagrada za kemiju, za istraživanja stereokemije organskih molekula i reakcija, koju je 1975. podijelio s britanskim znanstvenikom J. W. Cornforthom. Bio je član ili počasni član mnogih svjetskih znanstvenih društava i akademija znanosti te počasni doktor uglednih svjetskih sveučilišta (Liverpool, Pariz, Cambridge, Bruxelles, Manchester, Barcelona). U Hrvatskoj je bio počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, počasni član JAZU (danas HAZU) od 1986., dobio je medalju Hrvatskoga kemijskoga društva »Božo Težak« (1989.). Potpisnik je Apela za mir u Hrvatskoj, koji je 1991. potpisalo više od 100 dobitnika Nobelove nagrade. Na poticaj HAZU posmrtni ostatci V. Preloga preneseni su u Zagreb 2001. i pokopani u grobnici HAZU na Mirogoju.

1973 Umro Danko Riessner, hrvatski liječnik, neurokirurg (Hrvatska Kostajnica, 21. ožujka 1907. – Zagreb, 23. srpnja 1973.). Završivši 1931. u Zagrebu studij medicine i specijalizaciju iz kirurgije, te u Berlinu specijalizaciju iz neurokirurgije (1938.), djelovao je u zagrebačkoj Kirurškoj klinici. Godine 1944.–45. bio je njezin predstojnik, a 1946. ondje je osnovao i vodio Neurokirurški odjel. Bio je redoviti profesor Medicinskoga fakulteta. Od 1953. do 1962. bio je predstojnik Kirurškog odjela bolnice »Dr. Mladen Stojanović« u Zagrebu, a potom je djelovao kao kirurg u Kölnu i Essenu. Začetnik je neurokirurgije u Hrvatskoj.