Izdvojena događanja u Muzeju

Na današnji dan…

1879 Rođen Hans Christian Jacobaeus, švedski liječnik (29. svibnja 1879. – 29. listopada 1937.). Bio je internist, rođen u Skarhultu. Godine 1916. postao je profesor na Karolinskom institutu u Stockholmu. Od 1925. do smrti 1937. bio je član Odbora za Nobelove nagrade. Jacobaeus se istaknuo na području moderne laparoskopije i torakoskopije. Zaslužan je za obavljanje prve torakoskopske dijagnoze cistoskopom, koji je korišten na pacijentu s tuberkularnim intratorakalnim adhezijama (1910.). Godine 1911. objavio je članak pod naslovom Über die Möglichkeit die Zystoskopie bei Untersuchung seröser Höhlungen anzuwenden (Mogućnosti provođenja cistoskopije u ispitivanjima seroznih šupljina) u časopisu Münchner Medizinischen Wochenschrift. Također je izvodio pionirske postupke koji uključuju cistoskopsku dijagnostiku trbuha (laparoskopija). Razumio je mogućnosti, kao i ograničenja postupka te je bio zagovornik endoskopske obuke medicinskog osoblja. Također je naglasio potrebu za specijaliziranim instrumentima za optimalno djelovanje tijekom laparoskopskih pregleda.

1926 rođen Mihovil Pansini, hrvatski otorinolaringolog i filmski redatelj (Korčula, 29. V. 1926. – Zagreb, 13. V. 2015.). Diplomirao je 1953. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, specijalizirao otorinolaringologiju (1960.). Djelovao je na Odjelu (poslije Klinici) za otorinolaringologiju zagrebačke bolnice »Sestre milosrdnice« (gdje je ostvario filmske i fotografske dokumente o operativnim zahvatima), a od 1958. predavao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (redoviti profesor od 1979.), pri kojem je bio voditelj Centra za sluh i ravnotežu; od 1959. znanstveni savjetnik u Centru (poslije Poliklinici) za rehabilitaciju slušanja i govorenja (SUVAG) u Zagrebu. Njegov profesionalni i znanstveni rad blisko je povezan s verbotonalnom teorijom Petra Guberine. Na Filozofskom fakultetu studentima fonetike je od 1978. do 1998. godine predavao kolegij Spaciocepcija u slušanju i govoru. U njemu je povezao audiologiju, vestibulologiju, govor i komunikaciju u širem smislu. U kinematografiji je debitirao amaterskim filmom 1953. („Korčula 53“). Djelujući kontinuirano u Kinoklubu Zagreb, u svojim je autorskim filmovima pokazivao sklonost naturalističkim zabilježbama, ali, osobito kao zagovornik tzv. antifilma, i filmskom istraživanju koje se očituje u uklanjanju većine filmskih izražajnih postupaka i konvencija, što njegova djela odvodi preko poetskoga filma do ostvarenja čistoga filma. Zvanje majstora amaterskoga filma stekao je 1961. (prvi u Jugoslaviji).