Izdvojena događanja u Muzeju

Na današnji dan…

1806 u Trogiru se osniva učilište Sv. Lazara kao najviša medicinska škola. Prekretnicu u razvoju dalmatinskog zdravstva i školstva označava kratka francuska vladavina u Dalmaciji od 1806 do 1813. godine. Nova francuska administracija veoma brzo osniva u Dalmaciji nove zdravstvene i školske ustanove.

1883 rođen Stanislav Ilakovac, hrvatski farmaceut (Vinkovci, 5. XI. 1883. — Jasenovac, 1942.). Nakon završenih šest razreda gimnazije u Vinkovcima, 1899. započeo je praksu u ljekarni Feliksa Kirchbauma u Starom Vukovaru, a drugi je dio prakse 1900.–02. proveo u novootvorenoj ljekarni Valerijana Rittermanna u Bosanskom Šamcu. Tirocinijski ispit položio je u Sarajevu, a farmaciju studirao u Grazu 1902.–04. Po završetku studija najprije radi u ljekarni u Vinkovcima 1904.–06., potom u Zagrebu 1906.–08., Beogradu 1908., ponovo u Vinkovcima 1908.–09. pa u Zvorniku 1910. i Virovitici 1911.–12. Nakon toga opet je 1912.–20. u Zagrebu, zatim u Križu, Sunji, Đurđevcu i Pregradi. God. 1921. Ministarstvo narodnoga zdravlja raspisuje natječaj za ljekarnu kraj glavnoga kolodvora u Zagrebu. Ilakovac se natječe za tu koncesiju, ali je dobiva tek 1924. te Kolodvorska ljekarna iste godine počinje s radom, a 1927. seli se u primjereniji prostor na početku Mihanovićeve ul. (danas Starčevićev trg, kbr. 6). God. 1937. zbog novčanih teškoća prodaje ljekarnu, a 1940. kupuje seosku ljekarnu u Dubravi kraj Gradeca. Početkom Drugoga svjetskog rata, kao ljevičar i aktivist, dva je puta uhićen i izvođen pred sud, a potom deportiran u logor u Jasenovcu, gdje je nakon bolesti i zlostavljanja umro. Bio je aktivan u organiziranju Saveza apotekarskih suradnika, osvjedočen borac za radnička prava ljekarnika, a organizaciju farmacije zamišljao je na zadružnoj osnovi te je u ljekarničkom zadrugarstvu vidio najbolju mogućnost za preobrazbu komercijalno orijentirane farmacije u uglednu zdravstvenu struku. Preporučivao je tiskanje opsežne zbirke recepata koja bi liječnicima olakšala propisivanje lijekova, a ljekarnicima vratila ljekarnički posao. Zauzimao se i za produljenje dvogodišnjega, poslije trogodišnjega studija farmacije na četiri godine, bez prethodne prakse u ljekarni, kao i za podizanje farmaceutskoga odsjeka na stupanj fakulteta. Napisima u stručnom tisku i velikim novčanim darom pomogao je proširenje Farmakognoškoga zavoda u Zagrebu. Uz temeljito poznavanje svih farmaceutskih disciplina, raspolagao je i velikim medicinskim znanjem te širokom općom izobrazbom. Pisao je strukovne članke sa socijalnom problematikom i radove iz kemije, farmakognozije, galenske farmacije, botanike, povijesti farmacije, o farmakopejama, homeopatiji i dr. Znanstvene je radove i stručne članke objavljivao u časopisima Farmaceutski vijesnik (1914., 1919., 1921.–40.), Glas apotekarstva (Novi Sad 1921.–22., 1927.–28.), Vjesnik ljekarnika (1923.–24), Apotekarski vjesnik (1938.–39.), Farmacija (1938.–39.), a potpisivao ih je katkada samo oznakom Sic. Bio je predsjednik Hrvatskoga farmaceutskoga društva 1913.–14. i glavni urednik Farmaceutskoga vjesnika 1919.

1944 Umro Alexis Carrel, francuski kirurg, biolog i eugeničar (Lyon, 28. lipnja 1873. – Pariz, 5. studenog 1944.) koji je 1912. dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Carrel je radio u Francuskoj i SAD-u na Sveučilištu u Chicagu i Rockefeller Institutu. Razvio je nove tehnike u šivanju krvnih žila i bio je pionir transplantacije i torakalne kirurgije. Surađivao je s američkim liječnikom Charlesom Claudeom Guthrieom u radu na šivanju krvnih žila i transplantaciji krvnih žila i organa. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata Carrel i engleski kemičar Henry Drysdale Dakin razvili su Carrel-Dakin metodu obrade rane šavovima, koja je prije početka široke primjene antibiotika bila velik medicinski napredak. Za taj doprinos Carrel je dobio medalju Legije časti. Bio je koautor knjige Kultura organa (engl. The Culture of Organs) s poznatim avijatičarom Charlesom A. Lindberghom, s kojim je sredinom 1930-ih radio na „perfuzijskoj pumpi“, uređaju koji bi omogućio živim organima da funkcioniraju normalno izvan tijela za vrijeme operacijskih zahvata. Ovaj napredak bio je ključan za razvoj otvorenih operacija na srcu i transplantacije organa i postavio je temelje za umjetno srce, koje je kasnije postalo realnost.