Diploma magistra farmacije Arthura Kräuterblütha, Beč, 1906., HMMF-70
Artur Krajanski
Artur Krajanski (Kräuterblüth), ljekarnik, farmakolog i povjesničar farmacije (Varaždin, 25. V. 1884 — Varaždin, 6. IV. 1941). Sin Benjamina Kräuterblütha, varaždinskoga ljekarnika poljskoga podrijetla, od 1883. vlasnika najstarije varaždinske ljekarne K zlatnom anđelu. Maturirao u Varaždinu 1902., dvije godine u očevoj ljekarni bio ljekarnički vježbenik te 1904. položio tirocinijski ispit. Studij farmacije završio 1906. na Sveučilištu u Beču, potom četiri semestra slušao kemiju, higijenu i farmakologiju na Sveučilištu u Budimpešti, gdje je izradio disertaciju o otapanju alkaloida u krvi (Alcaloidák oloszlása a vérben. Budimpešta 1908) te doktorirao 1908. Te je godine završio i studij iz bakteriologije u Beču, a u Budimpešti se 1909. usavršivao u medicinskim analizama. Vrativši se u Varaždin, uz vođenje očeve ljekarne bavio se znanstvenim radom iz bakteriologije i farmakognozije u laboratoriju što ga je 1910. uredio kraj ljekarne. God. 1911. imenovan je stalnim sudskim vještakom za kemiju pri Sudbenom stolu u Varaždinu. U Zagrebu je 1912. držao uspjela predavanja o ciljevima moderne farmacije i izobrazbi farmaceuta.
Za I. svjetskoga rata bio je šef kemijskoga laboratorija pričuvne bolnice u Varaždinu. God. 1920. preuzeo je očevu ljekarnu, a u Pučkom je sveučilištu (Prosvjetnom društvu) u Varaždinu održao tridesetak predavanja iz farmacije, kemije, higijene i medicine. U to se doba počeo baviti poviješću struke, te je 1923–24. proučavao stariju farmaceutsku literaturu u Medicinsko-povijesnom zavodu Sveučilišta u Beču i održao više predavanja iz povijesti farmacije u tadašnjem Pučkom sveučilištu u Zagrebu, što mu je donijelo popularnost u staleškim krugovima i u široj javnosti, a Hrvatsko-slavonski zemaljski ljekarnički zbor zadužio ga je za skupljanje ljekarničkih starina.
Zauzimao se za osnutak Instituta za povijest farmacije i uvođenje kolegija iz povijesti farmacije u farmaceutski studij te sudjelovao u radu međunarodnih društava za povijest farmacije. S povjesničarom K. Filićem zauzimao se 1923. za osnivanje Muzealnoga društva, a potom i varaždinskoga Gradskoga muzeja, u kojem je 1925. uredio staru ljekarnu i alkemijski laboratorij s mnoštvom dragocjenih predmeta iz vlastite povijesne zbirke. Iste je godine imenovan članom povjerenstva za izradbu jedinstvene farmakopeje SHS. Uz predavanja, koja su ponajčešće tiskana, objavljivao je i druge radove u časopisima Liječnički vjesnik (1908), Pharmazeutische Post (poslije Pharmazeutische Monatshefte, Beč 1909, 1933), Farmaceutski v(i)jesnik (1912, 1923 –26, 1928), Aesculap (1921), Vjesnik ljekarnika (1923, 1925) te u Almanahu III kongresa slovenskih apotekara (Zagreb 1935) i Spomenici varaždinskog muzeja 1925 –1935 (Varaždin 1935). Stručne su mu rasprave objavljene u Farmaceutskom vjesniku, istodobno i kao zasebne publikacije Deontologijska načela starih ljekopisa (Zagreb 1925; prevedeno na češki i njemački jezik), Karakteristika sredovječne materiae medicae (Zagreb 1926) i Kako su nastala današnja synonyma lijekova (Zagreb 1928). Opsežno djelo o životu i radu medicinskoga reformatora Paracelsusa ostalo je u rukopisu. Bio je povjerenik za Jugoslaviju međunarodnoga Društva za povijest farmacije, osnovanoga 1926. u Tirolu, član akcijskoga odbora za osnivanje Farmaceutskoga naučnoga društva 1939. i jedan od osnivača Apotekarske zadruge. God. 1933. postao je, prvi u tadašnjoj državi, dopisni član Međunarodne zajednice ljekarnika. Bavio se i glazbom, bio učenik J. Rosenberga i njegova sina V. Rosenberga Ružića. U gradskom je orkestru svirao violončelo te je bio suinicijator osnivanja Orkestralnoga društva u Varaždinu. U domu je muzicirao sa suprugom i bratom Ernestom. Obnašao dužnosti u varaždinskoj Židovskoj općini i potaknuo osnivanje mjesne cionističke organizacije. Na dan ulaska njemačke vojske u Varaždin počinio je samoubojstvo.
Pisao je strukovne članke sa socijalnom problematikom i radove iz kemije, farmakognozije, galenske farmacije, botanike, povijesti farmacije, o farmakopejama, homeopatiji i dr. Znanstvene je radove i stručne članke objavljivao u časopisima Farmaceutski vijesnik (1914, 1919, 1921–40), Glas apotekarstva (Novi Sad 1921–22, 1927–28), Vjesnik ljekarnika (1923–24), Apotekarski vjesnik (1938–39), Farmacija (1938–39), a potpisivao ih je katkada samo oznakom Sic. Bio je predsjednik Hrvatskoga farmaceutskoga društva 1913–14. i glavni urednik Farmaceutskoga vjesnika 1919.
