Izdvojena događanja u Muzeju

Na današnji dan…

1915 Rođen Matija Kožić, hrvatski neurokirurg (Šeovci kraj Požege, 23. XI. 1915. — Zagreb, 6. VIII. 1981.). Gimnaziju završio 1935. u Slavonskoj Požegi, studij medicine 1941. u Zagrebu. Radio je na kirurškom odjelu Domobranske bolnice u Zagrebu 1941.–44., potom bio šef kirurške ekipe 10. korpusa. Nakon rata bio je sekundarni liječnik Zakladne bolnice Rebro u Zagrebu do 1946., kad je izabran za asistenta na Kirurškoj klinici. Specijalizaciju iz kirurgije završio je 1949., potom se kao stipendist SZO-a usavršivao iz neurokirurgije 1949.–50. na neurokirurškim klinikama u Bostonu i Chicagu te u Londonu, Stockholmu, Kopenhagenu, Parizu i Lausanni. Nakon povratka u Zagreb, kao naš prvi školovani neurokirurg, imenovan je 1952. voditeljem Neurokirurškoga odjela Kirurške klinike, gdje je postao i učiteljem prvim specijalizantima iz neurokirurgije u Hrvatskoj. Odjel je 1972. pretvorio u samostalnu Kliniku za neurokirurgiju, prvu takvu ustanovu u ovom dijelu Europe, i vodio ju do umirovljenja 1978. Za naslovnoga se docenta habilitirao 1955., za sveučilišnoga docenta izabran 1959., od 1966. bio izvanredni i od 1968. redoviti profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Zaslužan je za uvođenje suvremenih dijagnostičkih metoda te operativnih tehnika i zahvata. S radiologom V. Gvozdanovićem razvio je stereotaksijsku kirurgiju mozga. Pisao je o encefalografiji, kirurškom liječenju hidrocefalusa, ozljedama kralježnične moždine, prolapsu cervikalnoga intervertebralnoga diska, operativnom liječenju epilepsije i tumorima mozga. Bio je prvi predsjednik (od 1973.) Sekcije za neurokirurgiju i neurotraumatologiju Zbora liječnika Hrvatske.

1924 Rođen Franjo Hajnšek, hrvatski neuropsihijatar (Zagreb, 23. XI. 1924. – Zagreb, 31. I. 1989.). U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju 1943. i studij medicine 1950. te doktorirao 1962. tezom Djelovanje nekih psihofarmaka na evocirane moždane potencijale primjenom kombiniranih senzornih podražaja. Od 1952. do kraja života djelovao u Neuropsihijatrijskoj (od 1971. Neurološkoj) klinici KBC Rebro u Zagrebu. Specijalizaciju iz neurologije i psihijatrije završio je 1955. u Neuropsihijatrijskoj klinici pri Kliničkom bolničkom centru Rebro, u kojoj ostaje raditi do kraja života (od 1971. Neurološka klinika). Pri toj je klinici 1956. osnovao Stanicu (poslije Zavod) za epilepsiju, prvu takvu ustanovu u tome dijelu Europe. Napose se bavio kliničkom neurofiziologijom, fiziologijom i patologijom spavanja, a navlastito elektroencefalografijom i epileptologijom. Sudjelovao je u organizaciji Elektroencefalografskog (EEG) laboratorija Klinike te u konstrukciji prvoga domaćeg EEG aparata pod vodstvom Sergija Dogana. Godine 1956. u njoj osniva i vodi Stanicu za epilepsiju (od 1963. Centar, od 1984. Zavod za epilepsiju), prvu ustanovu takve vrste u ovom dijelu Europe, a sudjelovao je i u organizaciji Laboratorija za psihofiziologiju spavanja u Klinici za psihijatriju Vrapče. God. 1958.–60. usavršavao se u neurofiziologiji i eksperimentalnoj psihofarmakologiji na Sveučilištu McGill u Montrealu u neurofiziologa H. H. Jaspera, a 1965. u Heidelbergu i Freiburgu. Habilitirao se 1964. na zagrebačkome Medicinskom fakultetu, na kojem je 1973. izabran za izvanrednoga i 1975. za redovitog profesora. Bio je izvanredni član JAZU.

1995 Umro Milan (Emilijan) Kubović, hrvatski onkolog i radioterapeut (Kotor-Varoš, 14. IV. 1920. — Zagreb, 23. XI. 1995.). U Zagrebu je 1938. završio gimnaziju, 1944. diplomirao na Šumarskom, a 1950. i na Medicinskom fakultetu, na kojem je 1961. doktorirao tezom Usporedba zračenja abdomena preko rešetke sa zračenjem preko nepokrivenog polja. Od 1952. djelovao je u Zavodu za radiologiju (poslije Zavod za kliničku onkologiju i radioterapiju) KBC Rebro u Zagrebu. Specijalizaciju iz radioterapije završio je 1955. Godine 1966. habilitirao se za naslovnoga docenta, 1972. izabran za sveučilišnoga docenta, 1975. za izvanrednoga i 1980. za redovitoga profesora. Od 1978. do umirovljenja 1985. bio je predstojnik Zavoda za kliničku onkologiju i radioterapiju. Usavršavao se 1959–60. i 1970. u SAD, 1967. u Poljskoj te 1977. u SSSR-u. Bavio se kemoterapijom i radioterapijom malignih tumora uvodeći i razvijajući suvremene metode liječenja, posebno hipoksičnih malignih tumora, koštanih metastaza karcinoma dojke, hondrosarkoma te bronhopulmonalnoga karcinoma. Autor je i suautor skripata Rendgenoterapija i Kemoterapija (Zagreb, 1972.). Napisao je popularnu knjižicu Rak? (Split, 1956.) te kraća prozna djela s medicinskom tematikom.