Doc. dr. sc. Martin Kuhar, dr. med., viši znanstveni suradnik u Odsjeku za povijest medicinskih znanosti Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU, održao je plenarno izlaganje na temu Eugenics in Croatia until the beginning of the Second World War (Eugenika u Hrvatskoj do početka Drugoga svjetskog rata) na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Exploring the dynamics of segregation and integration in policies and institutions for children and youth with disabilities in the yugoslav region 1919−1992 (Istraživanje dinamike segregacije i integracije u politikama i institucijama za djecu i mlade s teškoćama u razvoju u jugoslavenskom regionu 1919. − 1992.) koja je održana u Ljubljani 3. – 4. listopada 2024. Ovo izlaganje pobudilo je veliko zanimanje i angažman slušatelja na konferenciji.

Eugenika u Hrvatskoj do početka Drugoga svjetskog rata

SAŽETAK

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a pod utjecajem Spencerovog evolucionizma, Darwinove teorije prirodne selekcije i Mendelovih zakona nasljeđivanja, identificirane su kategorije ljudi koje su navodno onemogućavale napredak čovječanstva ili pojedinih naroda. Među njima su se isticale pojedine rase, klase i druge kategorije, poput prostitutki, alkoholičara, sifilitičara, epileptičara, psihičkih bolesnika, kriminalaca i homoseksualaca, a liječnici i drugi intelektualci pokušavali su pronaći mehanizme kojima bi takve kategorije spriječili da se razmnožavaju. U tom je razdoblju ljudsko tijelo konceptualizirano kao žarište društvenih i bioloških nejednakosti, ali i kao ključni čimbenik političkog opstanka i jačanja nacije.

Hrvatski liječnici prilagodili su degeneracijske i eugeničke teorije iz središnje i zapadne Europe specifičnim lokalnim prilikama. Sve do kraja Prvog svjetskog rata, kao i u djelima pionira javnog zdravstva Andrije Štampara u međuratnom razdoblju, eugenika je živjela kao sastavni dio javnozdravstvenih programa. Implicitna pretpostavka gotovo cijele eugeničke misli bila je lamarkistička teorija o nasljeđivanju stečenih karakteristika. Prema tadašnjim teoretičarima, biološke karakteristike razvijenih naroda i rasa potaknule su kulturna postignuća koja su, pak, poboljšavala nasljedne osobine kroz mehanizam nasljeđivanja stečenih osobina. S obzirom na loše zdravstvene uvjete u kojima je živio hrvatski narod, hrvatski su se liječnici logično držali koncepta “plastičnosti” ljudskog tijela, te se iskazivao optimizam prema mogućnostima unaprjeđenja teških socioekonomskih i higijenskih prilika u svrhu poboljšanja biološkog materijala.

Od kraja dvadesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj se javlja nova generacija eugeničara koja javno zdravstvo više ne doživljava kao partnera, već kao neprijatelja eugenike. Među njima je najistaknutiji bio slovenski biolog Boris Zarnik, koji ljudsko tijelo više nije zamišljao kao inherentno snažno i koje okolina potiče ili sprječava u ispoljavanju njegove moći, već kao unaprijed određenu kombinaciju svojstava u skladu s Mendelovim zakonima o nasljeđivanju. Unatoč velikim naporima da se ovakva “znanstvena” eugenika utemelji i popularizira, Zarnik je do kraja karijere doživljavao žestoke kritike i omekšao je svoje stavove o rasama.