Vezma – spremnica za muslimanski zapis,
19. st., srebrni lim, HMMF-521
Stanko Sielski
Stanko Sielski rođen je 1891. u Gračanici (Bosna i Hercegovina) u porodici poljskog podrijetla. Studij medicine završio je na sveučilištu u Beču, diplomiravši 16. lipnja 1919. godine. Nakon Prvoga svjetskog rata, u kojem je bio mobiliziran, stupa u državnu liječničku službu u Kotorskom načelstvu Konjica, Prozora i Glamoča kao liječnik – epidemiolog na suzbijanju pjegavca i variole. Kao kotarski liječnik radio je u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Grad), u Zenici i Travniku kao sreski liječnik, oblasni sanitarni referent i zdravstveni savjetnik. U Bihać je premješten 1931. godine, gdje je do 1941. godine bio upravitelj Doma narodnog zdravlja. Početkom Drugoga svjetskog rata ravnatelj je Zavoda za suzbijanje endemijskog sifilisa u Banja Luci. Iz tog razdoblja datira njegova korespondencija s Vladimirom Ćepulićem. Upravni odbor Liječničkog zbora na svojoj sjednici 10. kolovoza 1942. izabrao ga je za kustosa Muzeja u osnivanju. Tijekom 1944. godine premješten je u službu Ministarstva narodne prosvjete NDH, odnosno na Medicinski fakultet hrvatskog Sveučilišta u Sarajevu, a ubrzo zatim izabran je i za redovnog profesora na predmetu povijest medicine i prvim dekanom tog fakulteta. Dekansku dužnost obnašao je do prestanka rada fakulteta, tj. do 13. svibnja 1945. godine, kada je od novih vlasti upućen na rad u Okružni narodni odbor Banja Luka. U lipnju iste godine upućen je na Kozaru u Higijensko-epidemiološku ekipu Prve armije radi suzbijanja pjegavog tifusa.
Tijekom Drugog svjetskog rata je odigrao značajnu ulogu u zaštiti židovskih liječnika i njihovih obitelji. Kada su neki liječnici prebjegli u partizane, dr. Sielski nije o tome obavijestio ustaške vlasti nego je, naprotiv, njihova imena vodio i dalje na popisu kao da se nalaze na svojim radnim mjestima, riskirajući pritom svoj život i život svoje obitelji. Tijekom 2014. godine zbog tih je svojih zasluga proglašen Pravednikom među narodima svijeta.
Početkom ožujka 1946. godine premješten je u Tuzlu, gdje je radio kao šef Sanitarno-epidemiološke stanice, kasnije preimenovane u Higijenski zavod, sve do svoje smrti 31. listopada 1958. godine.
Uz medicinski rad Sielski njeguje interes za kulturu življenja i kulturnu baštinu. Zanimaju ga narodna vjerovanja, stari turski i arapski medicinski rukopisi, ljekaruše, etnologija i arheologija, a u slobodno je vrijeme i slikao. U Bihaću je osnovao Društvo za čuvanje starina i Lapidarijum koji je sagrađen centru grada 1935. godine, no tijekom Drugoga svjetskog rata potpuno je razoren. Zbirka amuleta i amajlija koju je sakupio u Bosni i Hercegovini, za koju se smatralo da je jedna od najvećih zbirki te vrste na Balkanu, danas se čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu, a veći broj predmeta koji se odnose na povijest bosanske narodne medicine, koje je sakupio u Bosni i Hercegovini, bio je izložen u Muzeju za povijest zdravstva Hrvatskoga liječničkog zbora.
Zaslužni liječnik – muzealac Stanko Sielski umro je u 68. godini života u Zagrebu i sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
