S tugom i dubokim poštovanjem prenosimo tužnu vijest da je Stana Lovrić, istaknuta i zaslužna medicinska sestra, članica prvog volonterskog tima za hospicijske kućne posjete u Hrvatskoj, preminula u Zagrebu 12. travnja 2023. Ispraćaj drage pokojnice održat će se u krematoriju na Mirogoju 20. travnja 2023. u 13:05 sati.

Stana Lovrić rođena je u slavonskom selu Lučincima u Požeštini 1939. godine. Osnovnu školu završila je u rodnom selu, srednju školu za medicinske sestre u Zagrebu, u Mlinarskoj, a višu uz rad u Ljubljani. Po završetku srednje škole zaposlila se u Klinici za plućne bolesti Jordanovac, gdje je predano radila punih trideset godina i ostavila dubok trag (monografija Jordanovac, Zagreb, 2018.). Nadahnuće za svoj rad nalazila je u osobnosti i djelima svete Majke Terezije.

Početkom Domovinskog rata odlazi u prijevremenu mirovinu te je pozvana u Medicinski centar za ljudska prava pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje ostaje aktivna do kraja rata. Tu je, naime, kroz razgovore s prognanicima doznala da bi njima najviše pomogla okupacija nekim korisnim radom, koja bi im bar na trenutak odvratila misli od muke i boli. Za dva dana bilo je sve spremno za tečajeve kojima bi se prognanici mogli osposobiti za pomoćne djelatnike u zdravstvu, a takvi su traženi u svim zemljama Europe i dobro plaćeni. To je bio pun pogodak.

Nakon završetka Domovinskog rata u cijeloj Hrvatskoj je ostalo mnogo starih, nemoćnih i bolesnih osoba o kojima se nije imao tko brinuti niti je znao kako. Ideja je bila da se organiziraju i održe kratki sedmodnevni seminari s pokretnim osobama u takvim mjestima i da oni pružaju pomoć nemoćnima uz manju novčanu naknadu. Ovaj terenski posao bio je jako naporan, jer se upozoravalo da predavač nigdje ne ostaje prenoćiti, već da ujutro dođe, obavi predavanje i predvečer ode, bez obzira na udaljenost. No, za ovaj terenski rad javila se samo sestra Stana Lovrić. Njezin rad su često pratili novinari. Tako je na kraju u Večernjem listu od 11. studenoga 1999. novinar Igor Žilić zabilježio da su u proteklom vremenu u 124 sela i manja mjesta osposobljeni volonteri – njegovatelji za skrb o potrebitima.

Svoje misli i poruke o sestrinskom pozivu objavila je u knjizi Čovjeku prilazeći (Otvoreno sveučilište, Zagreb, 1997.).

Po završetku rada na terenu 1999. uključuje se kao volonterka u palijativni tim za kućne posjete te je u deset godina obavila 1.600 posjeta i bdijenja, o čemu je napisala knjigu Uz čovjeka na odlasku iz života (Hrvatska udruga njegovatelja, Zagreb, 2013.).

Za svoj stručni rad primila je brojne nagrade i priznanja.

Cjelokupno svoje životno i radno iskustvo opisala je u knjizi Svjedok jednog vremena: i opet bih bila sestra (vlastita naklada, Zagreb, 2017.).

Kao sjećanje na sestru Stanu i njenu plemenitu dušu donosimo citat iz uvodnika njezine knjige Uz čovjeka na odlasku iz života:

Čovjek je jedinstvo materije i nematerije. Materija ga uobličuje, a nematerija osmišljava. Jedino činom smrti dolazi do razdvajanja. Materijalni dio, to jest tijelo, predat ćemo zemlji, jer ono i za života podliježe njezinoj sili teže. Jer su u njemu i za života kolali njezini elementi, što samo svjedoči tu neraskidivu isprepletenost. Nematerijalni, onaj dio čovjekov koji ne podliježe sili teže, s kojim se spoznavalo i osjećalo, s kojim se i za života uzlijetalo na više, na duhovne razine, on olakšan odlazi u drugu dimenziju i drugo stanište. Drugim riječima rečeno – čovjek je poput kuće. U njemu stanuje njegovo najvrjednije. Činom smrti to njegovo se seli, ali ne nestaje. Gotovo svi smo imali priliku čuti, kad nekom netko blizak umre, da kaže: “Izgubili smo ga”. To je prilično nespretan izraz, koji se tako i odražava u svijesti ožalošćenih, u njihovim emocijama. Takvo doživljavanje odlaska zaista je bolno, jer asocira na ništavilo, na nestajanje zauvijek. Ovdje treba reći da je “izgubiti” naš, ljudski pojam i odnosi se na predmete i stvari. Bog tog pojma u svom rječniku nema. On nije dao gubljenje i nestajanje, već mijene i preobrazbu. U Njega nema ništavila, nema tame. Bog voli svjetlost! Dragu osobu, čovjeka ne možemo izgubiti ni činom smrti. Mnogi ljudi nakon odlaska voljene osobe jako trpe, ne znajući da ljubav, istinska, prava ljubav – ne umire! Ne znajući da ona uvijek nađe svoj put i svoj govor kroz međusvjetove, međuprostore, snagom najljepšeg osjećaja čovjeku od Boga danog. Ona nas uvijek pronalazi kako god se preobrazili, i u kojem god staništu da jesmo. Ljubav ne umire! Ona je garancija vječnosti!